O meni
Kao svaki dečak, bio sam ponosan na taj bajk, bio je najbolji, nabrži, najjači i sve više želje sam imao da ga vozim, gde god, samo da vozim. U međuvremenu se paralelno razvijao i moj prvi ozbiljan hobi, raketno modelarsto.
Ove dve stvari nisu bile povezane, ipak, ovako retrospektivno gledano uticali su na razvoj mog avanturističkog duha. Sa modelarima sam najviše shvatio suštinu kolektiva i zajedničkog rada koji daje pozitivne rezultate. Ako se posvetimo nečemu što volimo, uvek ćemo biti uspešni, ne mereno isključivo matematički, po nekoj rang listi bodova, već sa merom zadovoljstva. Na putovanju ne mora biti jedini cilj da stignemo iz tačke A u tačku B nego je i samo putovanje neki cilj, jedan kompleksan doživljaj, komadić života. Sa modelarima sam upoznavao ljude, bliske i daleke, gradove, bliske i daleke, sve do nekog vrhunca i kraja moje aktivnosti u modelarskom svetu, u Bajkonuru.Biciklom sam upoznavao u početku svoj grad, pa okolinu, pa okolne gradove sve do momenta kada sam se školovanjem preselio u Suboticu. Tu mi počinje novi rasplet života, modelarski duh se polako utišao u meni, pojavio se novi, biciklistički, fotografski. Ponovo je planula želja da upoznam grad u kom se nalazim. Biciklom sam lako dostizao lokalne distance, imao više vremena za razgledanje i snimanje svog okruženja, detalja koje sam zapazio, a kasnije temeljno pregledavao preko fotografija. Po inerciji ova dva hobija, ponovo stičem nova poznanstva i prijateljstva, pa se oba počela intenzivnije razvijati. Sve više me je zarobila ljubav prema uživanju u prirodi. Grad mi je postepeno postao rutina, ohrabrio sam se za veće daljine, umesto putovanja autobusom u posetu roditeljima, vikendima sam biciklom išao do Ade i nazad u Suboticu, što je u jednom pravcu oko sedamdeset i pet kilometara. To je već bio nesvakodnevni učinak u očima drugih ljudi, meni se to ipak činilo običnom vožnjom koja traje par sati, i tako su vožnje u nekom krugu od četrdeset-osamdeset kilometara već postale uobičajene.
Kao i pre, sticanjem novih poznanstva paralelno se pojavila još jedna nova zanimacija, Fruškogorski maraton. Po inicijativi drugara Saleta bio sam primamljen da je pešačenje po vojvođanskoj planini dobra zabava, i odmah za početak se prijavili na stazu od trideset i tri kilometara. Realno, nisam imao ni predstavu kako to brdo izgleda, ni šta znači prepešačiti toliku distancu, a pogotovo nisam znao kakav je napor ići po uzbrdicama i nizbrdicama. Dakle stradale su mi noge i svi mogući pokretni delovi mog tela. Sve mi je bolelo nekoliko dana kasnije, ali ni te muke nisu zasenile osećaj zadovoljstva i radosti novog iskustva na nekom novom terenu za koji nisam ni slutio pre. Taj momenat mogu definisati izvornim početkom moje ljubavi prema planinama. Narednih godina mi je Fruškogorski maraton postao godišnja tradicija da se tom jednom prilikom posvetim pešačenju. Inače nikada nisam voleo mnogo šetati. Ovim sam imao već tri elementa koji me vezuju za aktivnosti u prirodi, profil društva mi se obogatio sa ljudima koji dele ovakvo interesovanje i javljaju se ideje za nekim dalekim putovanjem biciklom.
Primjedbe
Objavi komentar