Gran Paradiso
Pred put sam u dilemi oko trčanja polumaratona. Hoću-neću, mogu-ne mogu?! Finalna odluka: hoću, a na pitanje mogu li, nisam sačekao da nađem odgovor. I tako, da iskoristim paklenu vrućinu, ko zna, možda se akumulira pa posle postepeno zračim kada bude hladno? Istrčim u nedelju, a u ranu zoru ponedeljka krenemo sa planinarima na dug put. U međuvremenu sam uspeo da ugazim sve stvari u torbe i rančeve, sramota mi je bila koliko mnogo stvari sam spakovao, ali šta da radim, nemam bundu ni morževo salo pa moram nekako to kompenzovati, i to sve za period od 7 dana. Polazak smo čak pomerili za ranije, da već u nedelju uveče krenemo jer nam u kampu nisu mogli obećati da nas mogu do kasno čekati sa slobodnim placem.
Dakle trčkaranje po usijanom betonu nam je krenulo u 9 sati ujutru, jedva pretrčao 21 kilometar, štedeo sam se za prioritetnije potrebe na planini. Kod kuće sam uspeo malo dremnuti, ručati i još jednom sam presortirao opremu za izlet.
Oko pola jedanaest uveče pristižu Károly, Hajnika i Levente kombijem po mene. U prtljažniku kombija već je nagomilano raznih paketa, torbi i opreme, i moj deo je samo bio šlag na torti, nisam mogao zamisliti kako će još Žuža i Milan uglaviti svoje stvari. Ali sve ide opušteno, sve je to već iskušeno od ranije. Ubrzo smo pošli dalje po Žužu i Milana. Bili su nam usput prema granici. Nekako smo i njih utrpali u kombi, neke stvari smo morali izostaviti ali ono najbitnije je sve stalo. Pre ponoći prelazimo granicu sa Mađarskom i počinjemo našu dugu avanturu.
Volim putnički deo avantura, volim blejiti na sve strane dok prelazimo velike distance, posmatrati okolinu, videti nove stvari. Ponekad me prelije osećaj da ne želim da stanemo, ne želim stići do nekog odredišta već da samo vozimo do beskraja, ali ovaj put posle 7-8 sati provedenog na autoputevima, zasitio sam se, jedva sam čekao da budem na stabilnom tlu umesto karoserije kombija. Vozili smo preko Mađarske i Austrije do Italije. Kroz Austriju nas je kiša pratila, a i noć je bila duboka pa smo malo toga mogli videti od okoline. Vreme prolazi, prate ga stotine kilometara, dan polako sviće i vidici nam se menjaju. Oko nas se pojavljuju planine, orgomne planine. Hvata me jedan čudan detalj u tom vidiku, da je priroda koja nas okružuje kultivisana kao botanička bašta. Livade i pašnjaci na padinama su homogene travnate površine bez neuredno uraslih šipražja. Deluju kao neograničeni pokošeni fudbalski tereni sa mestimičnim flekama četinarskih šumica, ponegde neka kućica ili mali ranč. Oblaci nam ponekad razotkrivaju neki dalji pogled u dubini Alpa. Dosadan put postaje zanimljiv, uživam i već se radujem, iako je napolju tmurno, kiša pada, hladno je, srećan sam. U Italiji nas čeka još jači utisak okoline, planine oko nas su sve veće, zrače svoju moć i krutoću stena od kojih su stvoreni, čarobni Dolomiti. Kao dečak iz ravnice, naviknut na zemlju i blato, posmatram visoke vertikalne litice visoke možda i par stotina metara i mozgam o tome kako su se mogle stvoriti tako veliki blokovi stena, ponekad jednobojne, ponekad prošarane žilama druge vrste minerala, ili talasasto raslojene kao godovi drveta.
U podnevnim satima stižemo u “Camping Marmolada” kod sela Canazei. Zahvaljujući tome da smo na vreme stigli, ili možda više tome što je bilo kišovito vreme, dobili smo toliki plac da je stao kombi i svih naših 6 pojedinačnih šatora, a kao gratis, mada nije bio samo naš, pored nas je bio i zajednički paviljon sa stolovima, klupama, strujom, vodom za piće koji smo malo bezobrazno ali nenamerno prisvojili. Imali smo u početku društvo drugih kampera, dvoje mladića iz Rumunije, koji su imali vrlo dobar ukus za muziku, pa je celokupan početni doživljaj kampovanja bio obećavajući. Kiša je paduckala bez prestanka, samo u kratkim intervalima nam je pružila priliku da izađemo van zaštite krova da bi razapeli šatore. Milan i Károly su bili definitivni pobednici sa svojim šatorskim hotelima, dok je moj mali treking šator pored njihovih ličio na Drakulin kovčeg. Osećaj ambijenta u njemu nije mnogo daleko od opisa, jer ima samo toliko prostora u njemu da se pažljivo mogu samo okrenuti oko svoje ose. Pozitivna strana malog prostora je što se lako ugreje. Da bi iskoristili slobodno vreme, uprkos kiši, pošli smo u kraktu turističku šetnju do centra naselja koje možda nisam u tom momentu uspeo potpuno doživeti jer ima toliko detalja. Celo naselje je sićušno a bogato svakakvim zanimljivostima. Kuće, mali hoteli, prodavnice, žardinjere pune šarenog cveća jarkih boja, sve buja od života, čak i po tako sivom kišovitom danu koji nas je tamo zatekao. Fasade su dekorisane stilskim motivima, sa dobrim ukusom i skladno celokupnom ambijentu gradića. Za kratko vreme smo obišli neke glavne uličice i vratili se u kamp da večeramo, pripremimo opremu za sutrašnji uspon pa možda i spavamo ako nam to kiša dozvoli. Davno sam koristio svoj šator, ako se dobro sećam negde 2020. kada smo išli na biciklističku turu pored Đerdapa, trebalo mi je par sekundi da se prisetim kako se montiraju delovi isto tako i kako se mogu useliti u njega. Rano smo legli, kiša je dugo kopkala po platnu šatora ali sam lako zaspao.
Ujutru smo se budili oko 6 sati. Osećao sam se malo polupano posle dugog putovanja i prethodnog trčanja, ali su mi noge bile u redu. Mirno smo doručkovali, pili kafe i čajeve, oblačili se, pregledali rančeve i točili boce za piće. Nešto malo pre 8 sati smo krenuli do mesta odakle nam je bio planiran uspon na Marmoladu, “kraljicu Dolomita” (la Regina delle Dolomiti). Obuhvatio me je neki površan strah dok smo se oko pola sata vozili od kampa do podnožja planine. Nisam imao sigurnu pretpostavku šta me sve čeka, kako izgleda staza. Imali smo punu opremu kod sebe, pa me je to asociralo na razne varijacije terena. Taj blagi strah je ujedno bio i uzbuđenje, kao dečija radost kada doživljava nešto novo u svom životu pa jedva čeka da se dogodi. Vijuganje serpentinama nas vodi do akumulacionog jezera Lago di Fedaia odakle kreće naša prva planinska avantura.
Vreme nas je služilo u smislu što nije bilo toplo, niti toliko hladno da nam bude zima i nije padala kiša, ali gusti oblaci iznad i oko nas su i mene malo utupili, nije mi bilo uzbudljivo okruženje. To tako obično i bude na samom početku staza. Očigledno mi mozak radi po nekom barometru ili altimetru. Dok ne postignem neku visinu radi samo na leru. A da ne spominjem što sam spavalica pa kad se rano budim treba više vremena dok živnem. Ovaj startni tupež brzo prolazi. Postala mi je zanimljiva staza koja je početkom vodila uz trasu skijališta i žičare, bez snega, samo su bili tu zapušteni metalni elementi staze. Na vidiku, bledo u magli se pokazuje neka građevina visoko na prevoju. Obzirom da nisam proučavao naš trek, nisam zano ni usputne elemente koji nas susreću. Tako je bilo šokantno iznenađenje naići na delimično urušenu zgradu nekad verovatno živog skijaškog doma Pian dei Fiacconi na vrhu žičare, na visini od 2626 metara. Polovina objekta je razoreno, nagađamo od čega, ali se ispostavilo da je to bila lavina odvaljena sa padine iznad skijaškog doma. Vrag nam nije dao mira, uspeli smo da se ušunjamo unutra. Utrnuo sam od scene unutrašnjosti. Koliko sam saznao iz nekih tekstova, nije bilo nastradalih tokom razora lavine, ali je unutra sve jezivo delovalo. Osim tragova da su tu već prolazili ljudi pre nas, možda koristili preostali deo objekta kao sklonište za odmor ili čak noćenje tokom nekih uspona, sobe, lobi, hodnici, su bili beživotni, stalo je vreme nad njima i nema budućnost, stvari stoje tamo gde su pale pri urušavanju, završila se priča koju osećam u svakom sličnom objektu na planini, gde ljudi slični nama staju da odmore, gde se sreću stranci a razilaze poznanici. Dramatičan deo početka našeg legendarnog uspona, ali život ipak ide dalje, idemo i mi za njim. Staza posle postaje drugačija od onog što sam ranije viđao, uvek je nešto drugačije. Sada su stene nekako glatke, sjajne, cakle se pod difuznim sjajem sunčevih zraka koji se uporno probijaju kroz gust pokrivač oblaka. Iznad nas se ne vidi mnogo daleko, em zbog oblaka, em zbog visokih vertikalnih gromada koji se izdižu inad nas kao masivni zidovi tvrđave do neba. Posle doma, u nekim dubokim mislima uspeli smo da omašimo stazu, i pošli putanjom za koju nismo bili sigurni da nas vodi kuda treba. Bilo je dilematičino da li da se vraćamo ili probamo naći prečicu, znajući da je bočno pored nas planirana trasa našeg treka. Krenuli smo prečicom, koja se po pravilu odmah pokazala komplikovanom, za mene ujedno i interesantnom, uzbudljivom. Svako je za sebe našao prikladnu putanju i našli smo se malo niže na markiranoj stazi. Vreme nam promiče, stižemo do jednog glečera. Na prvi pogled izgleda pitomo, nije čist led već posut većim-manjim kamenjem koje se skotrljalo odozgo. Stali smo na kratku polemiku da li ćemo preko njega ili ne. Polovina naše ekipe se uzdržavala od pomisli da idemo preko te mase leda, dok su Károly i Levente već zakoračili i hodali po njemu. Ni meni nije bilo potrebno mnogo ubeđivanja, pošao sam za njima. Prvi put sam hodao po takvoj površini, potcenio sam malo. Kamenčići su se zagrevanjem sunčevim zracima utopili delimično u površinu leda i ponovo zaledili, pa je sve to delovalo sigurnim. Fizika ipak nadmaši očekivanja, kada se mojoj proceni doda parametar nagiba, rezultat je bio da sam se malo skenjao dok sam stigao onu dvojicu. Da dočaram osećaj u sebi, uporedio bih sa mešavinom želje za adrenalinom, nagonom da sustignem prijatelje, da vidim tu masu živog leda izbliza, momenat osvita realne situacije da je led klizav u svakom svom obliku i sa posipom drobine, a još više kada je pod nagibom i eventualno nekim slivom tekuće vode koja curka sa visine. Stižem pajtaše, vidim da se diskutuju i priključujem se. Koliko god bilo strahovito hodati po ledu, želeo sam nastaviti dalje, skroz do kraja, skroz do vrha. Međutim, zdrav razum je uspeo da nas nadvlada, procenili smo da iako možda postoji mogućnost da savladamo deo preko glečera i kasnije ostatak uspona na ferrati (koja kako smo saznali, možda nije ni bila upotrebljiva), možda bi mogli doći do vrha Punta Penia, ali bi ceo put ka dolini bio u mraku kasnije. To nije moglo da se prepusti riziku, odlučili smo se za povratak i ostavimo šansu za neki drugi pokušaj u budućnosti.
Lagao bih ako kažem da mi nije krivo, jer je teško pala ta odluka da odustanemo, ali sam potpuno mirno to prihvatio. Došli smo do neke visine oko 2700 metara, videli nešto novo, za prvu priliku mi je bilo sasvim dovoljno hodati dvadesetak metara po tom strmom miksu leda i kamenja, i na kraju krajeva, jedan od razloga ovog uspona je bila aklimatizacija na veću nadmorsku visinu koja nam je tek trebala da sledi.
U kampingu nam preostao ritual klopanja i ponovo pakovanje opreme za narednu akciju.
Ujutru se ne budimo prerano, stvari smo spakovali, i sada se fokusiramo samo na doručak i druge jutarnje potrebe. Treba još samo šatore da spakujemo i sve stvari presortiramo u prtljažniku kombija. Haotično je sve bilo nazad, treblo je to redovno poslagati, da bi uredno mogli funkcionisati. Oko 8 sati smo posedali u auto, odužili se za smeštaj u kampu i pošli na put od oko 6-7 sati vožnje. Prolazimo kroz fantastične predele, delom smo bili ponovo u ravnici u blizini Milana, opet malo dosađivanja na autoputevima, gužvama na naplatnim rampama, i što nas je malo pogodilo, je ponovo letnja vrućina nakon par kišnih dana. Kako se udaljavamo od Milana, tako se ponovo izdižu visoke konture na horizontu. Osećam da su to već crte ozbiljnih priča. U međusobnim razgovorima se počinju spominjati neki legendarni nazivi, Mont Blanc, Matterhorn. Mašta naravno radi u svima nama. Samo jedan potez na volanu treba da se uputimo ka njima. Ali ne radimo to. Imamo svoj cilj. Onim legendama treba ipak dati vremena. Vozimo se dalje našom putanjom. Kako se vozimo u dolini i približavamo kampingu odakle treba da krenemo ka našem cilju, ponovo me hvata jeza kao pre Marmolade. Gledam bele vrhove oko nas većina njih je dosta preko 3000 metara iznad nivoa odakle smo mi došli, naše ravnice. Dobar osećaj uzbuđenog strahopoštovanja prema tom poduhvatu. Parkirali smo se, iz izgužvanih putnika se transformisali u nomadske planinare. Prvi teretni uspon mi se dogodio još kada smo penjali do Triglava u junu, u mislima sam slično očekivao i sada što se opreme i težine ranca tiče, samo što sam sada dobio i penjačko uže dužine 30 metara. Osećao sam se kao natovaren mrav koji tegli teret 10 puta teži od samog sebe. Ja sa svojih 67 kilograma i ranac od možda 15-20 kilograma. Dobar izazov da osetim gravitaciju i nemam toliki nagon da jurcam na usponu. Vremenske prilike su suprotne od prethodnih dana. Sunce prži svom snagom, oseća se strujanje svežeg vazduha sa visine, malo nam je i pretoplo ali ne toliko da bi se raskomotili. Na stazi se redovno mimoilazimo sa drugim planinarima i turistima, neki se vraćaju odozgo, neki se isto tek penju. Većina njih je došla samo radi rekreacije, a nekoliko izuzetaka je opremljeno kao mi, vraćaju se sa vrha. Vidim na njihovim licima tragove umora, pomalo i okoline, crvenilo po obrazima. Dobijamo dojave od njih da je gore sve skoro idealno, stabilno vreme i jasno vidljiva staza. To nas bodri i oraspoložuje, ali mislim da je bila prisutna jedna zdrava količina straha u nama od nepoznatog. Pejzaž koji nas je opkolio mi osvežava već visok nivo adrenalina u meni. Hodamo po visokim padinama, staza je laka, popunjena svakakvim novostima koje nisam sretao pre. Nailazimo na mnoštvo vodopada, ne mogu prebrojati vrhove koji se teturaju u daljini, ponekad nam iskoči po neka divlja zverka, krišom sam uspeo videti mrtmote, bilo je i divokoza. Na stazi nailazimo i na neke žute zastavice koje sam skoro odmah znao čemu služe, naročito kada sam uočio ceo niz od njih, kako preseca našu putanju kao neke prečice, a zapravo su to bile markacije staze neke prethodne trke. Prizivalo me je da pratim te zastavice, ali sam se setio da imam više tereta na sebi nego inače pa to ne bi pošlo baš kao uživanje nego psovanje na kraju. Gore nema tuširanja pa zašto da se usmrdim u svom znoju ako ne moram. Posle dva sata hoda, pred nama se raširile neke nove zastavice, šarene u svim bojama, oparane jakim vetrovima, na kanapima razapetim između jednog centralnog stubića i stena na tlu u tri kraka. Asociralo me je na zastavice i krpice koje pamtim sa slika sa Himalaja. Kao da je to neko kultno mesto, kao da je to neki kraj ili cilj, ili tek početak. Nama početak. U blizini je bio i planinarski dom Vittorio Emanuelle, na visini od 2735 metara iznad nivoa mora. To je to, osećam u sebi pritisak, šire mi se pluća, ne od vazduha već od zadovoljstva. Skidam ranac sa leđa, spuštam na terasu doma i prepuštam se tom trenutku. Uradio sam prvi korak ka visini koju sam pre par meseci tek pomišljao da pokušam dostići.
Dan se primiče kraju, dobili smo sobicu “low budget” varijante, koja mislim da je više nego dovoljno za potrebe koje tamo mogu očekivati. Devet ležaja u sobi za nas šestoro, police za stvari, svetlo, pa smo otkrili da čak i grejanje imamo. Sve ovo je bilo u sklopu nekog velikog objekta montažnog tipa kao kontejner, a pored nas je bila glavna zgrada doma sa sobama i restoranom. Nama je bila dodeljena terasa sa klupama i stolovima. Bilo je previše hladno, ili sam ja bio premoren da bih napolju večerao pa sam to obavio zguren na kravetu na sprat umotan u ćebe. Izašao sam samo da uslikam zalazak sunca iza planina, napunim bidone vodom i presvukao se za spavanje. I ostalima je postalo neprijatno hladno, drhtali smo pod ćebadima kada smo shvatili da u sobi imamo grejalicu iznad vrata, samo što nije uključena. Bojažljivo smo probali da je uštekamo u struju, i na našu sreću, umesto da izbijemo neke osigurače i eventualno budemo izbačeni iz smeštaja, proradila je. Usijala se odmah kao čelik pri kaljenju i zračila kao logorska vatra. Ja sam bio najbliži žarulji i u početku mi je prijalo kako mi peče lice pa sam brzo i zaspao. Tokom noći sam se u nekoliko navrata budio da mi je toplo, otkrivao se, skidao slojeve ćebadi sa sebe ali i dalje trpio vrućinu znajući da me na usponu čeka suprotna smrzavajuća hladnoća. Budilnici su nam zapištali već oko pola 5 u zoru. Svi se budimo kukajući na vrućinu. Zaista je bilo preterano toplo. Bidone koje sam namerno stavio na visoke police, blizu dometa grejalice su se sa skoro ledene temperature ugrejale toliko da bih čaj mogao skuvati u njima. I to je bilo odlično, po principu, duže će biti pitka na usponu, ha ha ha, tako sam odmah smućkao vruću jutarnju kafu sa tom vodom.
Brzinski smo doručkovali, polugoli izlazili napolje da se osvežimo, preobukli se u zimske odeće, obukli cipele, nabacili rančeve i oko 5 sati zakoračili na našu prvu planinarsku ekspediciju.
Umoran sam još, mrak je, noćna tišina oko nas, u daljini gore se vide tačkice čeonih lampi planinara koji su pre nas krenuli, nebo je blago oblačno, zvezde se ne vide, samo se Mesec ponekad probije među grumenima oblaka. Hladno je ali ne preterano. Dobrim ritmom hodamo, osvetljavamo mali deo staze ispred nas i vijugamo među stenama. Ponekad gazimo preko potočića i površnih slivova vode iz otapanja snega na planini. Trudim se da ne ugazim u vodu, niti da se isprskam. Delimično još nerazbuđen tako pratim ekipu, gledam ko gde staje, na koju stenu kada prelazimo preko vode, kada odjednom osetim hladanoću na nogama. Usmerim svoju lampu prema dole i vidim kako stojim u vodi, plitkoj, jedva dubine đonova cipela, ali kako teče pretura se preko gornjeg dela cipele skoro i preko pertli. Trzam noge, pazim da se ne okliznem i ceo upadnem na kupanjac i samo gledam u cipele. Naizgled mi se čini da se voda nije uspela probiti preko materijala, materijal deluje suv, ali iznutra isećam hlanoću. Nema šta, ako je mokro ostaće mokro, nadam se da samo haluciniram hladnoću, imam grejače stopala u cipelama, valjda će oni kompenzovati. Penjemo se polako, možda smo najsporiji među drugim planinarima, ali mi odgovara za početak, dok se i sam razbudim, dok ne svane da možemo bezbednije napredovati.
Mrak je pa nema šta ni da fotografišem, ali se okrećem, posmatram i vidim iza sebe. Ispred i nije bilo ničeg za motivaciju da fotkam, ali iza leđa mi se pojavio Mesec iznad planinskog horizonta diskretno obasjan Suncem koje se još nije ni nagoveštalo. Magičan momenat. Stao sam kod jedne stene na koju sam mogao spustiti fotoaparat i napravim nekoliko noćnih, polunoćnih snimaka. Zaboravio sam odmah na mokre čarape. Dugo sam se i zadržao, ostali su mi daleko odmakli. Prilika da ih sustignem jačim tempom. Dobro je došlo da vratim cirkulaciju na nominalnu vrednosti i ponovo ugrejem ohlađene prste dok sam fotografisao i da shvatim da je toliko sasvim dovoljno bilo, inače bih se počeo znojiti. Srećan zbog prethodnog prizora zalaska Meseca, na kratko sam zaboravio nakvašene cipele koje su se prebrzo ponovo javile. Pokušavao sam pretrpeti ali je hladnoća diktirala svoje, morao sam menjati čarape. Stižemo do kraja pojasa sa suvim stenama, nailazimo na zaleđeni snežni pojas gde su nam potrebne i dereze. Idealna prilika, svi stajemo, svi sedamo, dok ostali montiraju dereze ja skidam cipele, skidam čarape. Sve je to jednostavno kada je čovek dole, sedi na klupi ili makar na ravnom tlu i nije ledeno hladno sve. Sedim na nekoj steni, na padini, stavio sam drugu jaknu ispod sebe da ne istopim sneg i nakvasim gaće, jedva se držim i da sedim tako i onda pokušavam polusmrznutim rukavam skinuti cipele, a vlažne čarape kao da su zalepljene za nogu. Malo sam se iznervirao u tom kilavljenu. Jednu nogu sam uspeo preobuti, vraćam i cipele, pa se setim da promenim možda i uloške grejače, jer verovatno ako su vlažni neće biti efikasne. Pa tako skidaj opet, menjaj grejače, oblači ponovo. Jedna noga upakovana, treba sledi jedna dereza. Prsti kao tuđi, a treba vezati gutnu. Petljam, provlačim, zatežem i skontam da sam zaboravio provući kroj jednu alku. Ajde onda ponovo. Drugu nogu bih već bacio čitavu tako sa strane i pošao dalje, umesto da ponavljam celu proceduru ali nije lepo zagađivati okolinu. Uspeo sam i desnu nogu sanirati, super je osećaj ponovo biti u suvoj obući, nadam se da to nije samo privremeno i da nije mnogo vlage ostalo u cipelama.
A nisam samo ja imao borbu, Žuža se prelamala da odustane. Zahtevan uspon ju je zastrašio i stavila na upit svoju moć da se popne do vrha. Čini mi se da smo je otprilike iskulirali u temi odustajanja, saslušali smo njene argumente a nismo se previše uplitali da se razvije ta zamisao jer smo znali da ima energije u njoj, bar do još nekog visinskog nivoa, pa dok ne svane Sunce, jer će tada biti bolje. Dvoje najmlađih, Milan i Levente su uhvatili galop izmakli nam čak iz vidika, ostali smo nas četvoro, Károly i Hajnalka u sredini, pa Žuža i ja na kraju. Pratili smo svoj ritam, kome kako odgovara, zaista nije imalo smisla da forsiramo. Više mi leži jači tempo, ali je pitanj koja je cena toga. Sunce kao obećano, prvim znakom se pokazuje u jednom oblaku iznad nekog manjeg vrha iznad nas. Oblačić šešir iznad vrha osvetljen kao neki oreol. Navaljujemo svi da uslikamo taj fenomen. Prešli smo već nadmorsku visinu preko 3000 metara, hodamo dalje, niko ne odustaje, Žuži se vraća samopouzdanje, pojavljuje joj se i osmeh na licu, svi idemo ka vrhu. Kako smo prešli prvi prevoj, dotiču nas i topli zraci sunca, osećam po licu i butinama kako greju i samo vetar vraća osećaj hladnoće, a horizont oko nas, pun planina, boje od crne preko duboke tamnoplave, jutarnje svetloplave do zaslepljujuće bele boje snega me u mislima parališu. Pazim na svoje partnere, slušam ih ali me planina prizivkuje. Čini mi se da nisam uspeo dovoljno sagledati sve oko sebe, dosta toga sam tek na fotografijama video i shvatio, ali ni jedna fotografija ne vraća taj realan osećaj prostranstva i činjenice da sam na većoj visini nego ikad. Kačimo se nas četvoro u navezu pre nailaska na glečer prekriven znogom. Károly je bio na čelu, za njim Žuža, pa Hajnika i ja na začelju. Najbolja pozicija za mene, česte pauze, miran tempo mi je dozvolio da se poigram sa fotoaparatom koliko god mi volja bila. Prvi put vezan na užetu. Ništa naročito nije bilo u tom spajanju, hodali smo i dalje kao i pre, samo preciznije držali distancu. Tempo nam se polako smanjio, često su nas preticali, mimoilazili, gazili po užetu neki smotaniji tipovi čovekolikih stvorenja, taj deo je bio prilično nezgodan, srećom brzo se završio, a usledila je nova neprijatnost, koja je kanda samo bila ućutkana, moje hladne noge. Česta stajanja su mi smanjili cirkulaciju, i više nije bila dovolja da mi održi telesnu temperaturu i na stopalima. Nije bilo drastično, samo neprijatno, uz malo histerije stavarao neke strahove da mi ne nastradaju već ionako izmaltretirani nožni prsti sa faličnim noktima. Torturama je sledio kraj na sedlu ispod vrha. Tu su nas dočekali naši brzi mladići. Devojke su odlučile da tu stave kraj na svoj uspeh, na nešto više od 4000 metara nadmorske visine, nisu htele da se izlože daljem naporu, pa smo ostali nas četvoro momaka da popnemo do jednog sekundarnog špica na vrhu.
Prevezujemo naveze, spajamo se na zajedničku, Károly ponovo vodi, iza njega nas troje brucoša, Milan, Levente i ja. Brzo se sve dešava. Ovaj deo nisam očekivao da će ovako izgledati, nestala je staza, gazili smo samo po uskim liticama, ispod nas dubina koju tada nisam registrovao pogledom jer sam bio okupiran kačenjem užeta za kuke na zidu i držao međusobnu distancu. Sledeće iznenađenje je bilo penjanje po čeličnim stepenicima, prvi put tako sa derezama na nogama. Taman sam zaboravio na to da su to šiljci od 3 centimetara kada se jedna zakačila u panalone na butini. Podsetnik se srećom samo u pantalone urezao. Ceo taj deo penjanja mi je prošao na osećaj kao par sekunde. Probudio sam se tek kada sam video da smo stigli do statue Bogorodice, na vrhu. Suočavam se sa statuom koja je na visini 4061 metara. Najviši vrh Italije, i najviša tačka na kojoj sam do sada stajao. Vrlo katak momenat je bio, nikad ne može biti ni dovoljno dug. Bili smo svi već promrzli, oblaci oko nas postajalipostaju sve tamniji, čak ni fotkanje nije bilo privlačno jer se nije videlo u daljini ništa sem sivila, devojke su nas dole čekale, moralo se krenuti prema dole pa smo koncentraciju usmerili na zajedničku fotografiju i krenuli, okinuli nekoliko slika i krenuli.
Sledila je repriza težeg dela, spuštanje niz strmu padinu, korak po korak. Razmišljao sam o nogama, plašile su me promrzline, ali je adrenalin na vrhu, ili to malo panjenja pomoglo da mi krv ponovo bude dovoljno topla da stigne do stpala i nije mi više bilo hladno. Čak mi je i odgovarao sporiji tempo, česta zaustavljanja, kada sam mogao da fotkam te zadnje momente dana, iznad i ispod raznih slojeva oblaka, u daljini punim pogledom svuda planine, svetlosni zraci i senke, tamne i svetle boje. Jasna činjenica koju sam tek tada ukapirao da sam 4 kilometara iznad svoje polazne tačke. Uspon nam je trajao preko 8 sati, spust oko 6 sati. Imao sam usputne krize, borbe sa sobom, gunđao ponekad ispod nosa, ali svaki minut proveden tamo gore je kockica velike slagalice koja je postavila pečat u mom životu. I u životu mojih partnera, jer smo nas petoro po prvi put dostigli ovu visinu na planini. I niz bisera se nastavlja sa vrhuncem našeg podviga, da nam je Žuža tada proslavila svoj 59. rođendan. Ima iza sebe već mnogo doživljaja, iskustva, ali sa ovim je sebe nadmašila i obeležila jedan životni momenat na najjedinstveniji način.
Silazak po navici većimom u tišini. Svi smo siti raznih trenutaka, dobrih i manje dobrih, umor iako se ne pokazuje direktno prisutan je, noge nam se bune i ponekad gube kontrolu. Imam osećaj da jedva čekam da dotaknem kreved u domu i izpružim noge, a ujedno ne želim da stignem tamo jer to znači kraj trenutnom doživljaju. Paničim jer ne znam kada će ponovo da se dogodi nešto slično ovom danu.
Jutro posle Paradisa, pakovanje opreme koju smo noćas samo pobacali na sve strane, doručak, još po neki pogled na okolinu i jedna grupna fotka sa tablom i natpisom koji ukazuje na vrh. Lep i sunčan dan sa vedrim nebom, nije nam više hladno ni u tankim odećama, ja sam se postepeno već skidao do kratkih rukava. Brzo napredujemo nizbrdo, prebrzo. Gde žurimo? Mislim da je i to neki osećaj stvoren zadovoljstvom, bili smo toliko visoko, imamo dalje planove pa hajde što pre da to počnemo. Ili je samo prosta fizička činjenica da se nizbrdo lakše hoda. Károly nam prepričava svoje doživljaje, planinarske priče, kojima se mi još tek nadamo da ćemo imati slične. Za manje od dva sata, stigli smo u dolinu, do kampinga gde nas čeka naš kombi. Upadamo u njega i vadimo skoro sve stvari koje smo poređali svuda okolo po zemlji dok smo se presvlačili i tražili okrepe. Par minuta posle te najezde još pravimo kratku pauzicu za socijalni deo naših života, hvatamo wifi, javljamo se našim zabrinutim dragima sa dobrim vestima da smo se zdravi u jednom komadu vratili sa planine. Put oko par sati nas čeka, i mi polazimo po njoj da stignemo na sledeću lokaciju za naš boravak gde stižemo u predvečernjim satima.
Deo puta uz jezero Garda, ili Lago di Garda, pravi iluziju kao da smo stigli do obale mora ili nekog zaliva. Vegetacija je u pretežnoj meri mediteranska, umesto kontinentalnih vrsta drva se pojavljuju palme, na površini jezera je bezbroj plovila, čamaca, jedrenjaka, u daljini adrenalinisti sa kajtovima, ponegde po neka raširena ribarska mreža i drugi rekviziti, stil gradnje, podsećaju na scene morskih urbanih sredina. Raspoloženje mi talasa, ne u lošem smislu, više je to nalik na nepripreljenost na nove doživljaje u kratkom roku. Bili smo nedavno u okruženju visokih planina, hladnijim klimatskim uslovima, potpuno drugačijem, divljem okruženju, i odjednom upadamo u vrtlog života, letnja vrelina i urbana sredina.
U kampu se oduševljavamo modernizmom, pronalazimo savršen plac koji nam odgovara i razmeštamo se sa šatorima, popunjavamo svaki kvadratni metar koji smo imali na raspolaganju, da ne kažem, stvorili smo jedan naš šareni haos. Prva stvar koja nam svima pada na pamet je tuširanje. Gore u domu nismo imali mogućnost za detaljnu higijenu osim umivanja, a proveli smo tri aktivna dana od poslednjeg kupanja, pa je bilo vreme da se osvežimo. Užitak pod mlakim mlazom tuša je bio neprocenjiv, bar petnaestak minuta sam samo stajao i kvasio se, osećao sam kako se toplota vode upija u umorno telo. Posle ovog preporoda dogovaramo se za dalji provod preostalog dela dana. Ideja ima na pretek. Pravimo redosled tih ideja. Među prvima je bilo šopingovanje u najbližoj Lidlovoj prodavnici, nabavka neophodnih namirnica za život kao što je na primer vino. Šopingu sledi večera, i šta bi to bilo ako ne italijanska pica. Stajemo u najbližoj piceriji i poručujemo ono što je najbliže nekim tradicionalnim shvatanjima te hrane. Kao kupanje, i večera nam je lepo legla, prijatno se najeli pa nastavljamo planovima. Vraćamo se u kamp da ostavimo kupljene stvari, i dok smo se muvali po kampu, Žuža odjednom izađe iz svog šatora sa pravom rođendanskom tortom. Spominjala je da nam priprema iznenađenje, ali ni u kom obliku ne bih pomislio da će na ovakvoj plninarskoj akciji imati energije i volje da sastavi tortu u kampu, u šatoru. Zapalili smo joj čarobnu svećiću koju je oduvala i krenuli ka plaži na jezeru. Napravili smo rođendanski piknik na obali uz jezero, Károly se hedonistički uvalio u vodu na noćno kupanje, pomalo pijuckali, jeli tortu, zvanično proslavili rođendan naše drage planinarke.
Subota, pretposlednji dan u Italiji. Dan za ferratu. Navrh svih doživljaja koje smo poređali prethodnih dana, nisam već mogao zamisliti čime možemo još da se uzbudimo, nisam o tome hteo ni mnogo razmišljati. Prepuštam se moći iznenađenja. Još tokom noći dok smo bili na plaži, palo nam je na pamet da jutro dočekamo na plaži i pogledamo izlazak Sunca. Bili smo na obali već oko 6 sati, fotkali, pričali, šećkali se naokolo i vratili se da doručkujemo. Krećemo kombijem ponovo na planinu. Ovaj put ne mnogo visoko. Dolazimo do mesta Ballino, parkiramo se, oblačimo pojaseve, vezujemo ferrata setove, stavljamo kacige na glave. Dan je opet nenaviknuto vreo, a mi se penjemo na strmoj uzbrdici, nije nam dobro. Kratak je to put do ulaza penjališta ali na osećaj kao da smo krenuli nekom maratonskom stazom. Stižemo do polazne tačke na sajle. Ja ni dalje nisam svestan šta nam je pred nosom, iznad glave. Vidim vodopad, visok da mu ne vidim gde je početak, pored njega sajla, gazišta, hvatovi i ljudi koji su pred nama kretali. Jedva čekam da krenemo i mi. Potpisali smo se u svesku, napravili zajedničku fotografiju, rasporedili se u koloni i krećemo. Početak deluje lak, kao penjanje na merdevinama. Žuža mi je ubrzo izmakla iz vidokruga, brzo se penjala, Milan i Levente za njom pa ja, Károly i Hajnika zamnom. Penjemo se, menja se koncepcija staze, gazišta i hvatovi nestaju moram tražiti prirodne oslonce na steni, počinje da mi bude uzbudljivo. Vodopad bučno tutnja pored nas. Pokušavam da fotografišem ali mi nije toliko jednostavno kao na stabilnom i sigurnom tlu. Tako petljajući se, nisam ni skapirao kuda idem, samo sam se penjao za ostalima. U toj nepažnji, nailazim na redovnu merdevinu, montiranu od sajli, uzbuđenje sa normalnog nivoda skače na maksimum, praktično kao kada sam u detinjstvu naišao na neko simpatično drvo koje se lako može popeti do najvišlje grane. Na vrhu merdevine se priključuje viseći most. Gazni deo mosta je paralela dve bliske sajle, povezane stipicama u obliku ljudskog stopala, idealno igralište za veliku “decu”. Mostić vodi na terasicu uvale vodopada, tu svi stajemo i dočekujemo ekipu za fotkanje. Vraćamo se preko mostića i penjemo se vertkalom dalje prema gore. Dalje se komplikuje putanja, čeličnih hvatova ponovo nema, samo rupe uklesane u stenu koje su već ispolirane od mnoštva ljudi koji stu tuda prošli ko zna koliko puta. Pažnja se malo naoštrava na ovom delu. Voda se raspršuje oko mene, osećam kako mi kvasi lice, prija. Pojma nemam gde je kraj penjaja, samo uživam i penjem se. Ponovo se pojavljuju čelična pomagala i lakše se nastavlja ka gore. Ubrzo se završila vertikala, stupan na gornji deo litice i susrećem se sa Žužom koja nas je sve dočekala snimajući naš ulazak u cilj. Kratka aktivnost je bila, puna uživanja. Nakon kratkog odmora, krećemo putanjom via normale nazad do kombia i stavljamo tačku na poslednju aktivnost izleta. Usput prema kampu stajemo pored malog jezera, Lago di Tenno, takozvano gornje jezero sa ciljem da se osvežimo, ali opet samo Károly ima hrabrosti da uđe u vodu. Ja se nisam brčkao ni jednom pa nisam mogao propustiti priliku, sabrao sam svoju preostalu hrabrost i pridružio mu se u smrzavanje u ledenoj vodi jezerceta. Na kraju krajeva prijalo je, za plivanje je sasvim dobra temperatura, ali sam imao neki neobjašnjiv strah, znajući da je to jezero nekoliko desetina metara duboko. Teško je to zamisliti kada je boja vode tirkizno plavo i prozirno kao voda sa česme. Izlazimo posle nekoliko minuta, sušimo se i ponovo sedamo u kombi. Još jedna usputna stanica je sledila u mestu Arco. Gradići veličine samo nekoliko ulica, za kratko vreme se ceo može prepešačiti. Neki su razgledali po sportskim radnjama, neki smo se prošetali ulicama. Povratkom u kamping se opet malo sređujemo, i pravac u centar, na večeru, na šetnju u obalu. Ovako se završila šestodnevna priča Marmolade, Gran Paradiza i Garde.
Set fotografija na FB profilu
Primjedbe
Objavi komentar