Prva Ferrata
Via ferrata, susret sa stenama. Sve do danas nisam imao direktan susret sa kombinacijom stenovitih vertikala, gravitacije i sopstvene snage.
Delom neplanski, delom sam usmereno odlučio da se predam pokušaju da upoznam neku novu stranu planina. Velikim delom je Karoly bio inicijator za ovo, jednostavnim i neodređenim upitom u vezi mojih vikend planova. Ne dajući sebi previše vremena za razmišljanje odlučio sam da se prijavim za via ferrata izlet. Ekipu su činili Karoly, Jozefina, Biljana, Milan, Norbert i ja, i kasnije Čongor. Polazak po običaju jednodnevnih tura je bio u ranu zoru.
Priznajem da sam sve ovo pomalo potcenio. Bio sam fokusiran samo na osnovne dimenzije ove grane planinarenja. Laički gledano, to su samo kratke staze, obezbeđene sajlama, klinovima, gazištima i drugim pomagalima koje svako može da savlada. Međutim, na moju radost takvo moje tumačenje se dokazalo pogrešnim. Od nekoliko nivoa tehničke težine staza, od B do F, prve tri su nam bile svima pristupačne i zanimljive. Pokazale se zahtevnim ali ljudski realnim. Onda smo se odlučili da preostalu energiju utrošimo na najjaču rutu, na stazi F. Bazirajući se na prethodne uspehe, uz trunku skepticizma, video sam pred sobom kako uspevam preći i F stazu. Kreće sa vertikalom koja se prelama iznad male terase gde se može ponovo stati na noge i odmoriti, a zatim se nastavlja ka jednom previsu koji nam je pravio logističku i fizičko-kondicionu prepreku. Divim se ljudima koji projektuju putanju, jer su već početak sajle tako postavili da bude presudan za nastavak ili odustajanje. Zanimljivo je bilo gledati drugare kako se penju i vraćaju se jer ne uspevaju preći prve metre tog izazova. Samo su po nekoliko centimetara falila uvek da uspe pokušaj. I onda sam i ja stigao na red. Pun entuzijazma, hrabrosti i samopoverenja zaleteo se na ulazak staze i onda stigao do presudne tačke gde su i drugarili uvek zastali. Karakreristična tačka gde je bitan momenat rada ruku i koreografije inercije tela. Fizika je dokazala da još moram učiti kako bih savladao ovakav izazov. Dva pokušaja da dohvatim prvi hvat su mi iscrpela energiju iz ruku, i trećim pokušajem sam potpuno izgubio sigurnost držanja. Jeste to neki vid poraza naspram vertikalne stene, ali je ujedno neko čudno, srećno zadovoljstvo. Telo mi je drhtalo od nemoći, iscrpljen u roku od par minuta, prste nisam mogao da savijem koliko su se umorili mišići od slinog stezanja sajle. Csongor i Norbert su uspeli da se popnu i prešli celu stazu, a mi troje, Karoly, Milan i ja se vratili da ih dočekamo.
Pravili smo kraću pauzu za okrepu. Ostalo nam je još mnogo vremena a dan je bio idealan.
Povratilo nam se još malo snage i pošli prema stazi koja nam je preostala neosvojena, neisprobana, sta za E.
Samopuzdanja je bilo na realnijem nivou jer smo bili svesni svojih granica. Gledajući druge kako se naprežu na veritikalnom zidu da bi mogli odupreti gravitaciji i naprave male pomake prema gore, u glavi mi se odigravao film kako je to mučno i bio sam nesiguran da ću uopšte moći makar da krenem. Znao sam da će mi snaga ruku još brže nestati, što znači da imam samo jedan pokušaj. Dobro je što postoji u meni onaj drugi deo koji ne razmišlja već se prepusti situaciji. Onaj koji ne vaga među mogućim ishodima već se preda pokušaju jer prilika je data i uslovi su najbolji. Iako malo ludo zvuči, pored klubskih prijatelja, bio sam tamo sa svoje dve ličnosti, onaj što ide i osvaja bez razmišljanja i onaj koji ga prati s pameti da sve prođe na bezbedan način. Naspram prethodne staze, ova je u svojih prva dva metra bila jednostavnija, ulazni deo je bio niže i horizontalno postavljen. Sa prirodnom podrškom drveta koje je dovoljno blizu raslo zidu da se mogu uklještiti između i odmoriti ruke. Nastavak je već pokazao razlog svoje tehničke kategorizacije. Vertikala čiji vidljivi deo se pružao oko 6 metara iznad nas je bio podeljen na tri segmenta između klinova koje drže sajlu. Prvi deo sam još ijole rešio bez iznenadnih poteškoća, imao sam još snagu u rukama i mogao sam se dovoljno osloniti na izbočine po zidu da mi đonovi ne klize. Nastavljam na drugi segment. Ovaj već naglo crpi energiju, postajem ukočen, mozak kao blokiran bez ideje za nastavak, pokušavam izdržati soptvenu masu ali ovde već nemam sigurno drženje i time izazivam u sebi nepouzdanje. Dodatno me muče i karabineri kompleta koje moram vući iznad sebe kako bih mogao da ih zakačim na sledeći nivo. Uz škripat zuba uspevam odupreti sili gravitacije, kačim karabinere iznad klina na trećem segmentu. Ali opet treba da se snađem jer je taj klin ovaj put mnogo dalje iznad moje visine, zid potpuno vertikala gladak, bez konkretnih potpora koje mogu koristiti kao oslonac za noge. Pokušavam se držati ispruženim rukama, punom snagom šaka stežem sajlu, telo zakrivljeno u obliku obrnutog slova U kako bih se celom težinom prilepio đonovima na zid i tako postigao dovoljno trenje da ne proklizim i mogu nekako da se pomerim uvis. Međutim, ovakav način nemereno brzo crpi energiju i u možentu se javlja onaj drugi ja koji je već odlučio da prekine uspon. Ukočen sam. Nepomičan, u nekom neprirodnom i bolnom položaju, za koji sam bio svestan da može iznenadno izazvati i pad ukoliko napravim pogrešan pokret. U glavi mi se vreme usporilo za delić sekunde i javlja se ideja za neki fiktivni a mogući oslonac i uz inat one druge polovine mene napravio manji odraz u vis, zakačio jednu nogu na klin, rukama se oslonio na zid i pogurao svoje telo prema gore. Zagrlio sam sajlu kao zmija svoj plen. Bio sam opet iscrpljen kao malopre posle pokušaja na F stazi, ruke jedva pomeram, ali nema povratka, mogu samo gore ići. Poslednji kritičan, treći segment se uzdizao iznad mene. Sledeći klin je bio naizgled bliži i dohvatljiv. Uz ostatak mentalne snage nekako sam se uspeo do klina, prešao preko prevoja i zakoračio na kosinu koja je bila strma ali naspram prethodne vertikale kao je delovalo kao pusto ostrvo u sred okeana. Mogao sam stajati na nogama, nije bilo potrebno koristiti ruke, samo za prebacivanje ferrata kompleta preko klinova. Karoly me čekao na vrhu. Koji minut kasnije stiže i Čongor za nama i završavamo penjačku akciju.
Tek je oko dva posle podne. Svi smo se dovoljno umorili da ako bi sa ovim završili dan, sa zadovoljstvom bi se vratili kući. Međutim, naš vodič je još imao dalji plan, a ekipa bez dileme raspoložena da ga prati. Prevozimo se kombijem do obližnjeg mesta odakle polazi i jedna deonica nekoliko stotina kilometara duge pešačke rute, takozvane “Plave ture” Staza nas vodi u hladu guste zelene šume, uz potoč koji je nedavno još bujao od obilnih kiša a sad mirno teče kroz kanjon. Prijala je ova šetnja. Delom da odmorimo telo, delom dušu opustimo posle uzbudljivih trenutaka. Nisam očekivao neku atrakciju, ipak se odnekud pojavio vodopad pred očima, ili možda je to više samo slav koji se sliva sa blokova stena u dubino oko tri metra. Lokalitet ima naziv Rimsko kupatilo. Oblik proširenja kanjona, veći i manji blokovi od stene sa kojih se sliva voda baš i podseća na kupatilo ili banju. Nas četvoro se spuštamo dole i nastavljamo nizvodno, istražujući dubinu kanjon. Nailazimo čak i na skrivenu pećinu. Ne bi je ni primetili da nismo znali da je blizini. Ulaz je bio smešten visoko na boku zida kanjona. Bio je težek pristup do njega, i samo se Čongor dovoljno zainteresovao da bi se popeo do njega. Vraćamo se do vodopada, pridružujemo se ostatku ekipe i prateći markacije nastavljamo plansku šetnju niz kanjon dok stignemo do kraja planova, do vrela koje izbija iz tla i uliva se u potok. Odavde okrećemo svoj pravac kretanja unazad, susednom obalom se vraćamo prema polaznoj tački pešačke staze gde smo i parkirali. Povratak je bio atraktivniji zbog obale potoka koju smo pratili, čas na levoj, čas na desnoj strani, gde je bilo prohodno. Slap je bio do slapa, oborena stabla su pravili mostove preko vode, poređane stene u vodi su nam bile alternativni prelazi, ponegde je voda nestala ispod kamenja, izvirala malo niže u novom koritu, cveće, gljive, igra zraka sunca i senki su nam pravili bajkovite scene za čaroban doživljaj več ionako lepog dana.
Po završetku šetnje je ostala samo alternativna usputna pauza kod jednog tržnog centra za kratko razgledanje, ručak, odmor i putovanje oko četiri sata do Subotice.
Sve sumirano, po lepom konstantnom običaju, imali smo maksimalno iskorišćen dan, obogaćen raznim novim doživljajima, dragocenim novim poznanstvima i dobrom osnovom za nove avanture.
Delom neplanski, delom sam usmereno odlučio da se predam pokušaju da upoznam neku novu stranu planina. Velikim delom je Karoly bio inicijator za ovo, jednostavnim i neodređenim upitom u vezi mojih vikend planova. Ne dajući sebi previše vremena za razmišljanje odlučio sam da se prijavim za via ferrata izlet. Ekipu su činili Karoly, Jozefina, Biljana, Milan, Norbert i ja, i kasnije Čongor. Polazak po običaju jednodnevnih tura je bio u ranu zoru.
Priznajem da sam sve ovo pomalo potcenio. Bio sam fokusiran samo na osnovne dimenzije ove grane planinarenja. Laički gledano, to su samo kratke staze, obezbeđene sajlama, klinovima, gazištima i drugim pomagalima koje svako može da savlada. Međutim, na moju radost takvo moje tumačenje se dokazalo pogrešnim. Od nekoliko nivoa tehničke težine staza, od B do F, prve tri su nam bile svima pristupačne i zanimljive. Pokazale se zahtevnim ali ljudski realnim. Onda smo se odlučili da preostalu energiju utrošimo na najjaču rutu, na stazi F. Bazirajući se na prethodne uspehe, uz trunku skepticizma, video sam pred sobom kako uspevam preći i F stazu. Kreće sa vertikalom koja se prelama iznad male terase gde se može ponovo stati na noge i odmoriti, a zatim se nastavlja ka jednom previsu koji nam je pravio logističku i fizičko-kondicionu prepreku. Divim se ljudima koji projektuju putanju, jer su već početak sajle tako postavili da bude presudan za nastavak ili odustajanje. Zanimljivo je bilo gledati drugare kako se penju i vraćaju se jer ne uspevaju preći prve metre tog izazova. Samo su po nekoliko centimetara falila uvek da uspe pokušaj. I onda sam i ja stigao na red. Pun entuzijazma, hrabrosti i samopoverenja zaleteo se na ulazak staze i onda stigao do presudne tačke gde su i drugarili uvek zastali. Karakreristična tačka gde je bitan momenat rada ruku i koreografije inercije tela. Fizika je dokazala da još moram učiti kako bih savladao ovakav izazov. Dva pokušaja da dohvatim prvi hvat su mi iscrpela energiju iz ruku, i trećim pokušajem sam potpuno izgubio sigurnost držanja. Jeste to neki vid poraza naspram vertikalne stene, ali je ujedno neko čudno, srećno zadovoljstvo. Telo mi je drhtalo od nemoći, iscrpljen u roku od par minuta, prste nisam mogao da savijem koliko su se umorili mišići od slinog stezanja sajle. Csongor i Norbert su uspeli da se popnu i prešli celu stazu, a mi troje, Karoly, Milan i ja se vratili da ih dočekamo.
Pravili smo kraću pauzu za okrepu. Ostalo nam je još mnogo vremena a dan je bio idealan.
Povratilo nam se još malo snage i pošli prema stazi koja nam je preostala neosvojena, neisprobana, sta za E.
Samopuzdanja je bilo na realnijem nivou jer smo bili svesni svojih granica. Gledajući druge kako se naprežu na veritikalnom zidu da bi mogli odupreti gravitaciji i naprave male pomake prema gore, u glavi mi se odigravao film kako je to mučno i bio sam nesiguran da ću uopšte moći makar da krenem. Znao sam da će mi snaga ruku još brže nestati, što znači da imam samo jedan pokušaj. Dobro je što postoji u meni onaj drugi deo koji ne razmišlja već se prepusti situaciji. Onaj koji ne vaga među mogućim ishodima već se preda pokušaju jer prilika je data i uslovi su najbolji. Iako malo ludo zvuči, pored klubskih prijatelja, bio sam tamo sa svoje dve ličnosti, onaj što ide i osvaja bez razmišljanja i onaj koji ga prati s pameti da sve prođe na bezbedan način. Naspram prethodne staze, ova je u svojih prva dva metra bila jednostavnija, ulazni deo je bio niže i horizontalno postavljen. Sa prirodnom podrškom drveta koje je dovoljno blizu raslo zidu da se mogu uklještiti između i odmoriti ruke. Nastavak je već pokazao razlog svoje tehničke kategorizacije. Vertikala čiji vidljivi deo se pružao oko 6 metara iznad nas je bio podeljen na tri segmenta između klinova koje drže sajlu. Prvi deo sam još ijole rešio bez iznenadnih poteškoća, imao sam još snagu u rukama i mogao sam se dovoljno osloniti na izbočine po zidu da mi đonovi ne klize. Nastavljam na drugi segment. Ovaj već naglo crpi energiju, postajem ukočen, mozak kao blokiran bez ideje za nastavak, pokušavam izdržati soptvenu masu ali ovde već nemam sigurno drženje i time izazivam u sebi nepouzdanje. Dodatno me muče i karabineri kompleta koje moram vući iznad sebe kako bih mogao da ih zakačim na sledeći nivo. Uz škripat zuba uspevam odupreti sili gravitacije, kačim karabinere iznad klina na trećem segmentu. Ali opet treba da se snađem jer je taj klin ovaj put mnogo dalje iznad moje visine, zid potpuno vertikala gladak, bez konkretnih potpora koje mogu koristiti kao oslonac za noge. Pokušavam se držati ispruženim rukama, punom snagom šaka stežem sajlu, telo zakrivljeno u obliku obrnutog slova U kako bih se celom težinom prilepio đonovima na zid i tako postigao dovoljno trenje da ne proklizim i mogu nekako da se pomerim uvis. Međutim, ovakav način nemereno brzo crpi energiju i u možentu se javlja onaj drugi ja koji je već odlučio da prekine uspon. Ukočen sam. Nepomičan, u nekom neprirodnom i bolnom položaju, za koji sam bio svestan da može iznenadno izazvati i pad ukoliko napravim pogrešan pokret. U glavi mi se vreme usporilo za delić sekunde i javlja se ideja za neki fiktivni a mogući oslonac i uz inat one druge polovine mene napravio manji odraz u vis, zakačio jednu nogu na klin, rukama se oslonio na zid i pogurao svoje telo prema gore. Zagrlio sam sajlu kao zmija svoj plen. Bio sam opet iscrpljen kao malopre posle pokušaja na F stazi, ruke jedva pomeram, ali nema povratka, mogu samo gore ići. Poslednji kritičan, treći segment se uzdizao iznad mene. Sledeći klin je bio naizgled bliži i dohvatljiv. Uz ostatak mentalne snage nekako sam se uspeo do klina, prešao preko prevoja i zakoračio na kosinu koja je bila strma ali naspram prethodne vertikale kao je delovalo kao pusto ostrvo u sred okeana. Mogao sam stajati na nogama, nije bilo potrebno koristiti ruke, samo za prebacivanje ferrata kompleta preko klinova. Karoly me čekao na vrhu. Koji minut kasnije stiže i Čongor za nama i završavamo penjačku akciju.
Tek je oko dva posle podne. Svi smo se dovoljno umorili da ako bi sa ovim završili dan, sa zadovoljstvom bi se vratili kući. Međutim, naš vodič je još imao dalji plan, a ekipa bez dileme raspoložena da ga prati. Prevozimo se kombijem do obližnjeg mesta odakle polazi i jedna deonica nekoliko stotina kilometara duge pešačke rute, takozvane “Plave ture” Staza nas vodi u hladu guste zelene šume, uz potoč koji je nedavno još bujao od obilnih kiša a sad mirno teče kroz kanjon. Prijala je ova šetnja. Delom da odmorimo telo, delom dušu opustimo posle uzbudljivih trenutaka. Nisam očekivao neku atrakciju, ipak se odnekud pojavio vodopad pred očima, ili možda je to više samo slav koji se sliva sa blokova stena u dubino oko tri metra. Lokalitet ima naziv Rimsko kupatilo. Oblik proširenja kanjona, veći i manji blokovi od stene sa kojih se sliva voda baš i podseća na kupatilo ili banju. Nas četvoro se spuštamo dole i nastavljamo nizvodno, istražujući dubinu kanjon. Nailazimo čak i na skrivenu pećinu. Ne bi je ni primetili da nismo znali da je blizini. Ulaz je bio smešten visoko na boku zida kanjona. Bio je težek pristup do njega, i samo se Čongor dovoljno zainteresovao da bi se popeo do njega. Vraćamo se do vodopada, pridružujemo se ostatku ekipe i prateći markacije nastavljamo plansku šetnju niz kanjon dok stignemo do kraja planova, do vrela koje izbija iz tla i uliva se u potok. Odavde okrećemo svoj pravac kretanja unazad, susednom obalom se vraćamo prema polaznoj tački pešačke staze gde smo i parkirali. Povratak je bio atraktivniji zbog obale potoka koju smo pratili, čas na levoj, čas na desnoj strani, gde je bilo prohodno. Slap je bio do slapa, oborena stabla su pravili mostove preko vode, poređane stene u vodi su nam bile alternativni prelazi, ponegde je voda nestala ispod kamenja, izvirala malo niže u novom koritu, cveće, gljive, igra zraka sunca i senki su nam pravili bajkovite scene za čaroban doživljaj več ionako lepog dana.
Po završetku šetnje je ostala samo alternativna usputna pauza kod jednog tržnog centra za kratko razgledanje, ručak, odmor i putovanje oko četiri sata do Subotice.
Sve sumirano, po lepom konstantnom običaju, imali smo maksimalno iskorišćen dan, obogaćen raznim novim doživljajima, dragocenim novim poznanstvima i dobrom osnovom za nove avanture.
Primjedbe
Objavi komentar